Budapest–Bamako Rally – četrnaesti dan
Ipak smo odlučili otići do Saint-Louisa, ali tek nakon što smo u smještaju kod gospođe Sofije upoznali Daniela, putnika iz Češke, uz iftarsko jelo kojim nas je domaćica počastila. Taj dan kuhala je grah s govedinom, a još jutro poslije nosio sam u ustima sjećanje na senegalski gulaš (Ivana, recept stiže čim se vratim!).
Daniel putuje Afrikom javnim prijevozom. Dva je tjedna proveo u Mauritaniji, obišao je uzduž i poprijeko, truckajući se s lokalcima po necestama Sahare, čak je zajahao i legendarni vlak s rudom do Nouakchotta. Upijali smo njegove priče cijelu večer, razmjenjujući dojmove o Mauritaniji u baru Flamingo, u starom kolonijalnom dijelu Saint-Louisa. Shvatio sam da se tamo još moram vratiti, ovaj put sa suprugom, i upoznati tu zemlju dublje, bez obzira na kulturni šok od kojeg se još uvijek oporavljam u Senegalu. Nakon Afrike Daniel planira Južnu Ameriku, pa Australiju i Novi Zeland. Najviše smo pričali o nomadskom i sjedilačkom životu i kako su ga u Mauritaniji ljudi pustili bliže sebi tek kad su shvatili da je, poput njih, nomad u duši.
Saint-Louis, ili kako ga lokalci zovu Ndar, po noći je mračan, ali ima zanimljivu staru kolonijalnu jezgru. Osnovan je kao centar francuske West India Company, odakle se trgovalo (to je uljepšan izraz) gumom arabikom, zlatom, slonovačom i robovima. Čim uđeš u jezgru na poluotoku, naletiš na stari Francuski poštanski hotel – ključnu instituciju gdje god je francuska kolonijalna sila kročila. U baru obloženom skupocjenim drvom, kroz par raspucalih slonovskih kljova proviruje šankerica i hladno kaže: “Zatvaramo za deset minuta.” Dižemo se iz udobnih club-fotelja i vraćamo u Flamingo.
Budimo se rano… Doručak dijelimo s Poljacima zabrinutima jer im stari Mercedes ima problema s hlađenjem. Voze s grijanjem na maksimum jer tako hlade motor. Želim im da to potraje do cilja. Din me pita zašto radim na laptopu usred godišnjeg. Kažem mu da moram dogurati do penzije. On odgovara: “Zašto ne pustiš da penzija dođe do tebe?” Druga mudra iz njegove putničke zbirke.
Izlazimo iz Ndara i odmah stajemo u banci promijeniti novac. Prolazim složenu proceduru sumnjičavog osiguranja i blago arogantnih bankovnih činovnika koji nekoliko puta pregledavaju novčanicu od 50 eura. Trebao sam se počešljati i promijeniti majicu punu rupa i tragova ljepila za drvo. Na izlazu se smijem sam sebi i predrasudama, sjećajući se savjeta svog gurua Dude: “Kada si putnik, možeš izgledati siromašno, ali budi čist i uredan.”
Prolazimo kroz sela. Struja je provedena, kuće su čvrste i uredne, nema smeća. Djeca su lijepo obučena i mašu iz radoznalosti, a ne očaja. Da budem jasan – da sam u Senegal došao avionom iz Zagreba, a ne autom iz Mauritanije, moj bi dojam vjerojatno bio drugačiji. Zato mi dopustite ovu romantičnu varijantu. Sve je relativno i u oku promatrača. Ako želite “točnu verziju”, morat ćete ugasiti mobitel, dignuti se iz fotelje i krenuti, kao Daniel s “la grande cojones” ili kao mi, u manje spektakularnoj varijanti.
Prolazimo savanom i ja ugledam golemo drvo pa ga proglašavam baobabom. Din tvrdi da nije. Raspravljamo se kilometrima, a u njegovu glasu čitam: “Jel’ ti studiraš šumarstvo ili ja?”
Treba reći i ovo: osim osnovnih poslova (on studira, ja radim), amaterski izrađujemo lampe od drva, bakra i željeza, pa se naš tim na ovoj avanturi zove po brendu – Brutal Carpenters.
U gradiću Touba pretičemo legendarni stari žuti Mercedes. Oduševljeni smo njihovom hrabrošću. Vozimo se kroz prometni kaos: kočije, dvokolice s magarcima, a između svega… prekrasni dugonogi arapski konji. Stajemo u “magazi” i od pospane žene kupujemo kablove za punjenje mobitela. Toyota pickup-taksi prevozi, brojim, petnaest ljudi: neki sjede na krovu, neki vise sa strane. Stražnji kraj struže po asfaltu.
Din se potpuno ufurao u afrički stil vožnje, klizi među kočijama i taksijima. Ja gledam gdje stati kod stolara kupiti dasku, ipak smo Brutal Carpenters. Sve kuće koje gledaju na ulicu su trgovine; ovo je saso mange – centar svijeta, “sve što poželiš”. Zapadnjaci to danas otkrivaju i zovu one-stop shop. Stajemo kod stolara koji nam pili dasku i ne može vjerovati: odakle smo, zašto nam treba daska, što ćemo s njom. Deda ispod drveta se smije i komentira sa ženom. Dasku ćemo koristiti za dizanje auta ako zapnemo u pijesku…
U svakom selu mašemo djeci, oni nama uzvraćaju. Ruka me već boli. Mislim si kako je tek Haile Selassieju bilo teško dok je iz Mercedesa pozdravljao mase.
Još dvjesto kilometara do kampa. Noćimo u šatorima kod sela blizu Tambacounde. Sutra – Gvineja. Predzadnja zemlja naše putešestvije.
