Budapest–Bamako Rally – trinaesti dan

Sjedeći u lokalnom restoranu u Nouakchottu, pokušavam “pročitati” Mauritaniju i shvaćam da su moje sjedilačko-europsko-balkanske postavke u glavi doživjele frontalni sudar s nečim potpuno drukčijim.

Krenimo redom…
Mauritanija je osamnaest puta veća od Hrvatske i ima oko pet milijuna stanovnika. Glavni grad, Nouakchott, nastao je iz malog ribarskog sela, a napunili su ga nomadi koji su bježali od velikih suša sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Potreba mlade države za glavnim gradom spojila se s polaganim umiranjem nomadskog načina života.

Grad s jedne strane gleda na Atlantik, gdje ribari vežu svoje piroge, a s druge strane, na rubovima, još uvijek niču šatori i improvizirane kućice bivših nomada. Za nomada je kuća kazna i zatvor. Sad, bez predrasuda, razumijem prizore napuštenih kućica koje sam gledao posljednjih dana. One su bile dio projekta kojim se nomadsko stanovništvo pokušalo privoljeti na sjedilački život, a suha pustinja te neuspjele ideje čuva gotovo netaknute.

Kao trenutni “nomad” sa svojim šatorom i svojom devom Dacijom, ali istovremeno i zatočenik sjedilačkog života, potpuno ih razumijem, poštujem i suosjećam.

U Bidhan saharskoj kulturi poezija ima ključno značenje, ne samo kao intelektualna i retorička vježba, nego kao alat preživljavanja i prijenosa znanja budućim naraštajima. Zato Mauritaniju često nazivaju zemljom milijun pjesnika. U jednoj strofi sažeto je sve:
“Moje pleme živi u pokretu, a ne među zidovima.”
Svakako ću te spoznaje prenijeti svom puncu Miletu, pasioniranom poeti i slikaru, čisto da vidi što radi konkurencija.

Rano buđenje. Izlazim iz apartmana po doručak i žlice… kuhinja postoji, pribora nema. Security spava na deki kraj vrata pa se šuljam da ga ne probudim.

Zadatak dana: izvući se iz pješčanog grada. U čistu, opranu odjeću sjedamo u auto pun pijeska. Očajnički nam treba praonica, ali na svakoj odustanemo. Primjećujemo da su psi uz cestu iste vrste od Maroka pa kroz cijelu Mauritaniju – bez varijacija. Očito najprilagođeniji ovom okrutnom podneblju.

Vozimo se dobrom cestom prema nacionalnom parku. Uz put mala sela u prašini, pokoja dina iz koje ljudi doslovno kopaju pijesak. Nouakchott je grad u vječnoj izgradnji, s poprilično kaotičnim urbanizmom.

Sela postaju gušća, djeca mašu uz cestu. U jednom plastikom zatrpanom gradiću uz cestu se prodaje sve: voda, autodijelovi, konzerve i raztrančirana krava.

Nakon dvjestotinjak kilometara, u jednom selu ugledamo čovjeka kako po zelenom, ograđenom vrtu razvlači cijevi za navodnjavanje. Paprike i povrće u punim bojama stoje kao prkosni kontrast pustinji. Iskra poljoprivrede usred ničega.

Krave, deve, koze i magarci hodaju cestom, vozimo koncentrirano da ih ne zgazimo. Pustinja polako prelazi u savanu, posutu makijom i niskim drvećem.

Punimo Daciju iz rezervnih kanistera uz cestu, pokraj mrtve koze. Nemam volje fotografirati tugu.

Ulazimo u močvarno područje nacionalnog parka ptica. Mirisi, zvukovi i vizuali više nas ne iznenađuju, navikli smo. Slijedi sto kilometara užasa od ceste. Land Rover s Australcima ispred nas ulazi u rezonanciju s rupama i poskakuje toliko da vozač mora stati kako bi se putnici pribrali.

Tijekom kratkih stajanja vidimo pelikane, nama nepoznate ptice i jednu bradavičastu svinju. Ne bih joj prilazio, izgleda nervozno.

Nacionalni park je tik uz granicu sa Senegalom. Da bismo došli do granice, potrebno je nekoliko puta platiti izlaz iz parka, mostarinu i tipa koji diže rampu. Bez toga nema dalje.

Na mauritanskoj granici vojnik, kasnije shvaćam da je naš fixer, uzima putovnice, vize i dokumente od auta, uzima me pod ruku i vodi do dvojice koji lupaju pečate na drvenoj klupi pod drvetom. Din je zelen. Prelazimo mostić, plaćamo gazdi rampe deset eura i ulazimo u Senegal.

A tamo… kaos. Suputnici stoje na afričkom suncu i čekaju pečate i osiguranje za auto. Na trenutak me hvata europska nervoza, ali brzo se prebacujem u afro-ritam. Din je još uvijek zelen od Mauritanije.

Pojavljuju se burazi koji govore sto jezika poput C-3PO-a, nude majice, ogrlice, SIM kartice. Dok čekamo, promatramo njihove prodajne vještine. Mijenjam novac kod lika koji mi po staklu auta lupne snopom novčanica – 640 za euro. Može.

Nakon par sati procedure krećemo prema Saint-Louisu. Ljudi se više ne bacaju na auto, Dinu se vraća boja u lice.

Vrijeme je za pranje auta. Stajemo na vrlo pristojnoj benzinskoj postaji, kupujemo gorivo i vodu te upoznajemo šefa autopraonice, Muhammeda. Čovjek se stvarno potrudio da Dacia prestane izgledati kao štala. Svako malo nas zove i viče: “Look! Look now!”
Ovim putem, hvala ti, Muhammede.

Na pumpi srećemo Poljake koji nas zovu “Karlovačko” i rugaju nam se zbog čistog auta.

Din se ponovno smije kroz gužvu Saint-Louisa kao da je u Dubravi i komentira kako je uvijek bolje ići iz goreg prema boljem.

Odsjeli smo u apartmanu Chez Sofia. Čekamo grah s teletinom. Pokušat ćemo večeras do grada, ako uspijemo, sutra vam sve ispričam.