Budapest–Bamako Rally – deseti dan

Budimo se rano i krećemo prema granici s Mauritanijom. Sinoć smo jedva našli parking ispred hotela, pune ceste automobila i ljudi, a jutros ispred hotela stoje samo naš auto i jedna mačka. Tišina kao da je netko ugasio grad.

Vozimo se prema Rakovoj obratnici, mjestu gdje suptropski pojas prelazi u tropski. Nekad je to bio ključni orijentir pustinjskim navigatorima: u ljetno podne čovjek i deva gotovo nemaju sjenu. Drugih sjena ovdje ionako nema. Pravi GPS bile su zvijezde, a danas čak 60–70 % vidljivih zvijezda nosi arapska imena, nasljeđe drevnih pustinjskih moreplovaca. Altair, Vega, Algol… lijepo je znati da iznad glave gledaš povijest.

Slikamo se na zamišljenoj granici Sahare i Sahela i nastavljamo po ravnoj, beskrajnoj, suhoj ploči prema granici. Ceste postaju lošije, benzinske sve rjeđe. Počinjemo uzimati preventivu protiv malarije i javljamo se našoj doktorici Galiot, koja nam je osigurala sve potrebno za ovu ekspediciju.

U međuvremenu stiže i zapovijed s vrha. Naša big boss i mater familias, Baka Seka – profesorica biologije i kemije, bez čijeg blagoslova ne bismo ni krenuli, nalaže da skupimo uzorke krede i bazalta. Svaku večer joj se isprinta naš putopis, a sutradan stižu korekcije. Znajući kakve nas posljedice čekaju po povratku, držimo se one stare: veži konja gdje ti Baka Seka kaže.

Ulazimo u bijelu pješčanu pustinju. Vjetar nosi pijesak preko ceste, a bijele dine izgledaju kao još jedno čudo za naše već poprilično umorne senzore. Prolazimo pokraj Sebkhet Fharesa, isušenog drevnog jezera, danas slane ravnice koja samo podsjeća da je ovdje nekad bilo vode.

Pred nama je zahtjevan prelazak marokansko-mauritanske granice. Zbog sukoba između Maroka i pokreta Polisario (1975.–1991.) ovdje se nalazi jedna od najvećih vojnih instalacija na svijetu, dugačka više od 2000 kilometara. Prolazimo jednim od rijetkih otvorenih prijelaza. Između dviju zemalja je tzv. ničija zemlja: pet kilometara ceste bez zakona. S nje se ne skreće… okolica je minirana.

Pasoše nam provjeravaju bezbroj puta, s obje strane. Fotografiranje je strogo zabranjeno, pa ćete mi morati vjerovati na riječ. Ulaskom u Mauritaniju odmah osjetiš razliku, u odnosu na za afričke uvjete iznimno organiziran i uređen Maroko, ovdje sve djeluje sirovije.

Vozimo se ravnom asfaltiranom cestom kroz bijelu Saharu, uz željezničku prugu po kojoj prolaze kilometarski dugi teretni vlakovi. Popularni su među putnicima koji se, iz čiste ludosti ili slobode, voze na njima sjedeći na rudi. Tko sam ja da sudim.

Upadamo u manju pješčanu oluju. Vjetar baca pijesak preko ceste, vidljivost pada. Orux Maps nas spašava i pronalazimo izlaz prema bivku. A tamo… Mad Max scena. Kolege se bore s pijeskom, svatko svojim putem. Estonac s oldtimer Volvom zaglavio do osovina. Stajemo, ali ne možemo pomoći, Dacia je elegantna terenska dama i ne bavi se teškim izvlačenjima. Pokušavam zaustaviti Norvežanina s Land Roverom, ni to ne uspijeva. Na kraju alarmiramo vatrogasni kamion koji uspijeva dovući Volva u bivak.

Moram priznati, teško, ali iskreno, Din po pustinji vozi bolje od mene. Trik je jednostavan: ne stati i voziti ravno. Ako usporiš ili staneš, završiš kao Estonac.

Sam bivak? Dva-tri vojna šatora, carina, viza procedura, osiguranje, pijesak i vjetar. To je to. Sa Šibenčanima i slovenskim parom sklanjamo se iza dine, u zavjetrinu, i u sjeni auta čekamo zalazak sunca. Anton se skida u badić i upija UV zrake kao solarni panel. Bez marame i sunčanih naočala nema izlaska iz auta.

Natječemo se tko može dalje pljunuti, naslonjeni na auto. Puhanje se pojačava, izbjeglice iz glavnog kampa traže zaklon. Česi bezuspješno pokušavaju dignuti šator, odustaju i odlaze dalje u potrazi za boljom dinom. Savjet budućim avanturistima: ovdje vrijedi samo Decathlonov šator koji se može ukopati u pijesak. Hvala, Filjo, još jednom.

Na Dusteru čistimo filter zraka i prekrivamo haubu mrežom da vjetar ne natrpa motor pijeskom. Ispuštamo gume… sutra će nam trebati svaka prednost da se izvučemo.

Din ima solo foto-session, a ja, dok se on zabavlja, slažem kamp i pripremam noć. Treba promijeniti i novce, u glavnom kampu lik u džipu glumi banku, na suvozačkom sjedalu hrpa lokalne valute. Stojimo u redu, guramo eure i ostatke dirhama kroz mali otvor, dok vani bjesni oluja.