Budapest–Bamako Rally – treći dan

Noć smo proveli u gradiću Vilanova i la Geltrú, pedesetak kilometara od Barcelone. Grad se ponosi manjim turističkim pritiskom, ali i bogatom poviješću trgovine s Kubom i Portorikom u doba kolonijalizma, pa arhitektura mjestimice opasno „vuče“ na karipsku. Nažalost, vremena za razgledavanje nemamo – u hotelskom restorančiću, rame uz rame s nizozemskim srednjoškolcima (odmah sam se sjetio svoje kćeri), žvačemo hamburgere i gledamo na sat.

Znajući da se u Španjolskoj uvijek s nečim gađa, saznajem i lokalnu posebnost: u Vilanovi i la Geltrú tijekom karnevala ljudi se gađaju bombonima. Običaj je, naravno, nastao iz potrebe muškaraca da pogode žene koje im se sviđaju. Odjednom mi postaje jasnije odakle kod nas izraz „nabacuješ se curki“, ali i odakle je Mataković dobio inspiraciju da Protmjen na voljenu baca šahtove.

Nakon gotovo 900 kilometara vožnje Din, razumljivo, nije nimalo raspoložen za filozofske rasprave. Zaspao je u hlačama, a ujutro sam ga našao točno tamo gdje sam ga i ostavio.

Doručak je solidan, miran i dostojanstven (nizozemske pubertetlije još uvijek spavaju). Ja jedem neku kašicu, dok Din mlati cijelu bagnu mariju kajgane, a kuhar nas promatra s mješavinom nevjerice i profesionalne rezignacije.

Krećemo prema Malagi i sve češće nailazimo na „kolege“. Na jednoj benzinskoj susrećemo četiri nabrijana Vikinga iz Latvije, imena i krvne grupe uredno ispisani na flisicama i autu. Ufff… zaboravio sam to napomenuti našem dragom Dariju iz „Dva lika“, sponzorima koji su nam osigurali naljepnice. Pored njih mi izgledamo tek umjereno podnabrijano.

Glad nas sustiže odmah nakon Valencije pa stajemo na obskurnoj benzinskoj punoj kamiona. Sve izgleda kao scena iz špageti-vesterna na kojima sam odrastao i zahvaljujući kojima sam u Dubravačkoj školi lijepog ponašanja imao čistu peticu. Ubiramo deblje vlati trave, stavljamo ih u usta poput Clinta Eastwooda u Za šaku dolara i gordo ulazimo u restoran uz benzinsku.

Na meniju jedno jedino jelo: tjestenina s tunom. Izvrsna. Šest eura porcija. Do Granade slušamo isključivo opus Ennia Morriconea.

Dosadni autoput mijenjamo lokalnom cestom kroz voćarski kraj Iberijskog poluotoka. Beskrajni nasadi trešanja u cvatu, naranči i tu i tamo maslina… krajolik koji smiruje i hrani dušu.

Ulazimo u Al-Andalus, južno od Córdobe, grada koji je u 10. stoljeću bio najveći u Europi s oko 500 tisuća stanovnika i svijetu podario temelje medicine, farmacije, algebre i koncept sveučilišta. Sitnica.

Preko WhatsAppa doznajemo da neki od kolega već imaju prve kvarove, ali snalaze se – lokalni mehaničari u Španjolskoj i Maroku rade čuda. Naš Duster zasad prede kao puma.

U Malagu, u našoj „prestižnoj pili“, ulazimo sa spuštenim prozorima, laktovima izbačenima van i Hiljsonom Mandelom na najjače.

Sutra – Tanger.
Here we come.