Rally Budapest-Bamako Rally: Freetown – grad slobodnih ljudi
Freetown nije za svakoga. Kratko sam u njemu, ali i u tom kratkom i površnom posjetu primijetio sam toliko krupnih razlika u odnosu na svijet u kojem sam odrastao da jednostavno nemam kapaciteta baviti se finim detaljima. Shvatio sam da kada odem u Ljubljanu, Sarajevo, Beograd, Tiranu ili Beč i uspoređujem ih sa svojim Zagrebom, ja zapravo uspoređujem fine nijanse istih elemenata. Ulice, ritam grada, promet, kafiće, način života. Sve je to isti sustav, samo u različitim verzijama.
Na taj zaključak me nagnao Freetown, ali i razgovor s jednim dragim Makedoncem koji nas je ugostio i proveo gradom. Urezala mi se njegova rečenica:
„Kada dođem u Skopje, meni je najdraže sjesti u najgoru kafanu i reći svima kako je njima lijepo. Freetown je druga dimenzija.“
Rekao bih da je Freetown drugi žanr. Grad za koji moraš promijeniti mnoštvo parametara i očekivanja da bi ga uopće mogao razumjeti, a kamoli u njemu uživati. A opet, ne postoji mjesto na svijetu koje nema svoju ljepotu i značaj vrijedan posjete i razumijevanja. I ovaj put me u to ponovno uvjerio.
Grad Freetown nastao je u 18. stoljeću kada je Englesko Carstvo ukinulo ropstvo. Tada su oslobođene robove iz današnjih Sjedinjenih Država prebacili na mjesto gdje se danas nalazi Freetown. Prva kolonija nije uspjela, bolesti i sukobi s domicilnim stanovništvom učinili su svoje, ali druga, koju su činili oslobođeni robovi iz Kanade, uspjela je. Tako je nastao grad slobodnih ljudi – Freetown.
U njemu žive potomci ljudi koji su nekada nasilno odvedeni s različitih krajeva Afrike da robuju na drugom kraju svijeta, a zatim su, generacijama kasnije, vraćeni i oslobođeni na obali koju su europski pomorci nazivali „Grob bijelog čovjeka“. Tako su Englezi nazivali tropski pojas zapadne Afrike zbog ogromnih gubitaka koje su njihove trupe, misionari i administracija trpjeli zbog tropskih bolesti. Zbog toga smo se i mi na ovom putovanju morali cijepiti protiv čitavog niza bolesti i redovito uzimati prevenciju protiv malarije.
Povijest grada krije se i u imenima kvartova. Aberdeen, gdje odsjedamo, nosi ime po škotskom gradu i britanskom državniku tog vremena. Kissy Bay dobio je ime po oslobođenim robovima iz naroda Kissi, a Congo Town po ljudima koji su oslobođeni, a porijeklom su iz područja Konga. Freetown je nekoć nazivan i Oxfordom Afrike, jer je ondje osnovano prvo sveučilište na kojem se obrazovala rana afrička intelektualna elita.
No grad i država prošli su i kroz strahote koje je i nama teško pojmiti, krvavi građanski rat i epidemiju ebole. Sve je to duboko oblikovalo društvo i mentalitet ljudi. Jučer smo zaustavili jedan tuk-tuk ili keke, kako ga ovdje zovu, ispred hotela i krenuli prema Big Makitu, velikoj tržnici rukotvorina. Vožnja je bila inspirativna jer smo vidjeli djelić svijeta koji je do tada bio skriven od nas.
Nakon žestokog cjenkanja s vozačem, mi smo se udobno zavalili i promatrali prometni kaos. I onda, dok smo stajali u koloni, u tuk-tuk do samog vozača ulazi policajac. Vozač samo nastavi voziti. Policajac ga zagrli i počne ga reketariti u vožnji objašnjavajući koje je sve prekršaje napravio, u inače savršeno kaotičnom prometu.
Odlučio sam testirati svoju, manjkom pigmenta i neopravdano stečenu moć. Kao “Oporto”, kako ovdje zovu bijelce, potapšao sam policajca po ramenu i rekao mu da je najbolji policajac kojeg sam ikada vidio i da mene u mojoj zemlji nijedan policajac nikada nije zagrlio. Policajac je bio zbunjen, ali zadovoljan. Zagrlili smo se. Nesretni vozač je sačuvao dio svoje zarade. Njegov „prekršaj“ bio je to što je vozio u sandalama, jedinoj obući koju posjeduje.
J…o te život.
Big Makit je kolonijalna zgrada u kojoj lokalni obrtnici prodaju tekstil, maske i razne rukotvorine. Pregovaranje na 40 stupnjeva je iscrpljujuće, ali se isplatilo. U Zagreb ćemo odnijeti lijepe stvari za naše strpljive obitelji. Tamo sam, kapajući znoj po robi, upoznao mnoštvo dragih ljudi koji su mi rekli da nemaju puno turista, ali vjeruju da će svijet jednom doći i do njih. Na cesti, iscrpljene pregovaranjem, napala nas je jedna djevojka koja je hodala za nama i vikala:
„Give me money! Give me something!“
Brzo je odustala i vratila se razgovoru s prijateljima. Izgledalo mi je kao neki ritual. Na kraju se nitko nije uzrujao. Ona je odigrala svoju ulogu, a mi svoju. Ona kao traži. Mi kao ne damo…
Grad gotovo da nema sredine. Ili je slam ili su rijetka, preskupa mjesta gdje se okuplja lokalna elita i “Oporto people”. Ipak, slam sa svim svojim užasom ima više života jer pokazuje stvarno stanje grada.
Najgori dio slama nismo ni vidjeli: onaj gdje kuće plima redovito poplavljuje ne baš čistim oceanom.
Kroz prozor hotelske sobe gledam Aberdeen Creek, ogromnu plitku uvalu koja za vrijeme oseke gotovo potpuno presuši. Tada stanovnici slamova s kanticama izlaze na muljevito dno i skupljaju puževe, rakove, plastiku i komade drveta. To im je često jedini izvor preživljavanja. Istovremeno nas je naš makedonski prijatelj, kao pravi domaćin, odveo na večeru u najbolji restoran u gradu. Rijetki smo namjernici iz naše regije i veselilo ga je čuti dojmove nekoga tko dijeli slične životne postavke.
Malobrojni i prebogati jet-set Freetowna oko nas izvodi gastronomske vratolomije. Kad sam otišao u mramorni WC, tamo je stajao čovjek čiji je posao bio otvoriti pipu, istisnuti sapun na ruke i pokušati ih obrisati papirnatim ručnikom. Borili smo se nekoliko minuta jer sam to htio napraviti sam. To je dijagonalno suprotno svemu u što vjerujem. Na kraju sam jedino pipu uspio otvoriti sam.
S terase te kule od slonovače gledam glasan, neosvijetljen grad od 1,3 milijuna ljudi. Grad u kojem se struja plaća bonovima, vode često nema, a noću naoružane vojne patrole zaustavljaju vozila i žicaju. Ljudi žive… ni sam ne znam kako. O ovom gradu i dragim ljudima koje sam upoznao još ću dugo razmišljati. Kad se vratim, neću propustiti sjesti kod Šuške u birtiju, naručiti kavu i Badelovu vodu i iz kuta dobaciti: „J…o te, kako je vama dobro.“
Napomena:
Dok čitate ovaj članak, predlažem da pustite pjesmu „Skriveni iza lažnih imena“ od Haustora.
U Freetownu ta stvar ima posebnog smisla.