Budapest–Bamako Rally – šesnaesti dan

Jučer smo bili toliko iscrpljeni od puta da smo samo na brzinu pripremili Decathlonovu dehidriranu večeru i odmah zaspali. Umor nas je savladao prije nego što smo stigli razmišljati o bilo čemu drugom. Ujutro sam shvatio da smo opet izgubili šampon, pa sam ga posudio od suputnika Čeha koji odsjedaju u istom pansionu. Naša mala logistika sa šamponom već postaje putna tradicija… kada negdje stanemo nešto pojesti, njime operemo ruke i posuđe, a onda ga ostavimo na krovu auta jer je sve oko nas prašnjavo. Što se dalje događa možete pretpostaviti. Ovo nam je već drugi put.

Probudio sam se oko pet ujutro kako bih svojoj kćeri Asiji čestitao dvadeseti rođendan. U tišini afričke noći, uz egzotične zvukove koji dopiru iz mraka, imao sam vremena i malo razmisliti o poklonu koji joj mogu poslati iz ovog dijela svijeta. Nekada sam joj s kraćih putovanja donosio male simbolične darove, kristalne kocke vedrine kako sam ih zvao, ali takve stvari više ne prolaze. Asija više nije dijete, a Afrika te brzo podsjeti da su najvrijedniji pokloni zapravo priče koje nosiš kući.

Nalazimo se u gradu Labé, na oko tisuću metara nadmorske visine. Otprilike kao da je Zagreb smješten negdje na Sljemenu. Klima je ovdje ugodnija nego u nizinama i daje onaj pravi tropski, džunglasti osjećaj. Labé je duhovni grad naroda Fulani, ponosnog planinskog naroda koji je stoljećima živio od stočarstva. Grad je i važan trgovački centar provincije Fouta Djallon. Na tržnicama se prodaju kola oraščići, stoka, sušena riba iz Senegala te šareni tekstil koji dolazi iz Malija.

Sinoć smo prvi put stigli na cilj po mraku i moram priznati da noćna vožnja kroz Gvineju nije posebno ugodno iskustvo. Javna rasvjeta gotovo da ne postoji. Tek poneka solarna lampica na kućama daje vozaču do znanja da ulazi u naseljeno područje. Sela i gradovi žive na cesti i po mraku. Ljudi prodaju mango, limune i mandarine, dok koze i krave stoje nasred ceste i ravnodušno žvaču travu obasjane svjetlima automobila. Najčešće prijevozno sredstvo su mali motori koji jure kroz mrak s dugim svjetlima i sva četiri žmigavca uključena. Neki na automobile natovare toliku količinu robe da teret prelazi visinu vozila, a ljudi zatim sjednu na vrh i drže se za konope. Jednog takvog jučer smo pratili dok je nizbrdo jurio gotovo osamdeset na sat s ljudima na krovu.

Po gradovima je asfaltirana tek glavna cesta, dok su sporedne ulice čisti off-road. Naši suputnici u Renault Meganu tako su do pansiona stigli uz prilično glasne zvukove auspuha koji je na tom putu preživio teške trenutke.

Odsjeli smo kod Mamadoua u lijepoj rezidenciji, malom pansionu namijenjenom strancima. Noću nam je uspio nabaviti gorivo kako ujutro ne bismo morali čekati zajedno s desecima motora i kamiona i pitati se hoće li gorivo uopće stići. Takve sitnice na ovom putu postaju golema prednost.

Tijekom doručka upoznali smo mladi njemački par koji već gotovo godinu dana biciklima putuje po Africi. Prošli su pustinju kao i mi, a često spavaju na benzinskim postajama ili gdje god pronađu sigurno mjesto. Nakon Daniela iz Češke, koji nas je oduševio u Senegalu, ovi su visoko na našoj osobnoj ljestvici putničke hrabrosti.

Pred nama je danas 270 kilometara vožnje, što u prijevodu znači oko sedam sati puta kroz planinski dio Gvineje. Radujem se pejzažima, samo da uspijemo izaći iz Labéa čije su glavne ceste prepune rupa, a asfalt izgleda kao sjećanje na neko drugo vrijeme.

Rekao sam samo da izađemo iz grada, ali stvarnost je bila još brutalnija. Ceste u Gvineji teško je opisati, riječ katastrofa jedva ih pokriva. Za prvih sto kilometara trebala su nam četiri sata. Putem smo zaobilazili nekoliko šlepera koji su doslovno umrli na cesti, ostavljajući tek dovoljno prostora da se naša Dacia nekako provuče. Širi automobili poput Pajera tu imaju mnogo veći problem. Jedan od suputnika u Pajeru slomio je osovinu pa sada ostatak ekipe traži lokalnog mehaničara koji će je pokušati zavariti negdje usred džungle.

Zanimljivo je da u gotovo svakom selu postoji netko tko popravlja automobile. Usred šume nailazimo i na kineskog nadzornika gradnje cesta. Na glavi ima slamnat šešir, masku preko lica i sunčane naočale, dok dronom snima teren. Malo dalje drugi radnik daje upute vozaču kamiona kako istovariti zemlju.

Gladni i iscrpljeni stajemo u šumi izvan naselja… Vadimo naš mali auto-kotlić za vodu, naravno kineski, i grijemo vodu za instant ljute špagete u čaši. Moja slavljenica Asija ih zove „ljuti pažgeti“. Dok čekamo da voda proključa, iz šume se pojavljuju dva dječaka i promatraju nas kao da smo životinje u zoološkom vrtu. Mislim da nikada nisu vidjeli ljude iz Dubrave. Najveći šok doživjeli su kada su ugledali Dinove tetovaže. Meni su prišli sasvim blizu da razmijenimo imena, ali Dina su zaobilazili u širokom luku. I ja bih vjerojatno da mi nije nećak.

Nadam se da će cilj, kamp kod slapa, opravdati sve ovo maltretiranje sebe i auta po džungli. Trenutno smo prljaviji od auta, a auto je prljav. Vanjska temperatura je 39 stupnjeva.

Napokon kod grada Mamou nailazimo na pravi asfalt bez rupa i zamki. Tu i tamo na cesti stoji razvaljeni kamion s gorivom, dok vozač drijema u hladu ispod njega čekajući pomoć. Jurimo po toj pristojnoj cesti, ali promet u Gvineji ima vlastita pravila. Zapravo – nema pravila. Spuštamo gas i pokušavamo voziti što opreznije. Imamo internet pa čitam Dinu statistiku prometnih nesreća u zemlji. Gvineja je druga na svijetu po smrtnosti na cestama, odmah iza Liberije. To je podatak koji ti vrlo brzo smiri vozački ego.

Nakon još jednog komada teškog off-roada konačno dolazimo u kamp kod slapa. Dočekuju nas vojska, policija i predstavnici ministarstva turizma. Ali to je već priča za sutra…

Temperatura je ugodnih 35 stupnjeva nakon što padne mrak, a nama ostaje samo jedno – oprati prašinu sa sebe, udahnuti duboko i skupiti snagu za novu etapu puta.