Budapest–Bamako Rally – sedmi dan
Sat u šatoru zvoni u pet. Malo ga snuzam – vani je ledeno i treba skupiti hrabrost za izlazak. Kad konačno izvirim, Mađari, koji čine većinu ekipe, već su na nogama. Neki se spremaju, neki se doslovno daskaju po pijesku. Din, ustani!
Po mraku nam se u kampu neprimjetno sparkirao Ante iz Šibenika. Nismo ga ni čuli. Lijepo je u toj pustinjskoj tišini popričati s nekim uz smijeh, razumijevanje i sličan mentalitet. Organizatori, na svako pitanje, standardno odgovaraju: “čitaj uputstva”. Taj pristup u meni povremeno probudi onu staru kvartovsku crtu, čekaj, naletit ćemo se još. Ante nas upozorava na Mauritaniju i Gvineju, gdje su prošli put zalutali. Preporuka je jasna: dođi na cilj kako znaš i umiješ, ali prije mraka.
Vraćamo se istim putem, s laganom zebnjom zbog jučerašnjeg kamenog pakla. Ovaj put pažljivije gledamo mapu i nalazimo znatno bolju varijantu. Asfalt. Kakvo olakšanje. U Foum Zguidu točimo gorivo i pijemo nana čaj i espresso, šuteći i melankolično prateći promet u uspavanom gradiću. Već smo polu džombe i to se osjeti oko nas… dezić smo očito zanemarili. U selu naletim na prodavaonicu Assia, ali ne stignem slikati i poslati kćeri… next time.
Svima koji se upuštaju u ovakva putovanja van asfalta, preporuka iz prve ruke: Orux Maps. Košta pet dolara i ima ucrtane sve kozje staze. Bez njega bi praćenje “ceste” bilo ozbiljna lutrija.
Nastavljamo pustinjskom cestom i stajemo u prašnjavom selu promijeniti operatera, Orange više ne radi. Stari deda, vlasnik dućana, bez puno riječi instalira mi SIM karticu. Ljudi su iznimno susretljivi. Djeca naganjaju i žicaju sitniš. Jednom damo – uvijek se sjetim vlastitog žicanja pred kinom, kolegu žicara treba ispoštovati, ali ovih je previše. Din me čeka kod Crne Munje, malo se zabrinuo što me nema i čak me krenuo tražiti… ipak sam mu drag.
Putem trešti “Bona sera senjorita, senjorita ćao ćao”, mladi očito otkrivaju bisere italo-festivalskih hitova.
Prolazimo kroz Tata pa Assu i stižemo u kamp u pustinji, ovaj put tri kilometra od asfalta, prava sitnica za polu džombe. Grad Tata je meka za lovce na meteorite; 2011. ondje je pala kiša meteora i od tada se s metal detektorima uporno pretražuje teren. Vozimo se dvadesetak kilometara od granice s Alžirom, uz Oued Draa – najveću rijeku južnog Maroka, koja u Sahari postaje suho korito, wadi.
Polunomadsko stanovništvo ovog područja snažno je podržano od države kako bi se spriječilo iseljavanje u velike gradove. Izgrađene su škole, zadruge, solarne elektrane. Ženske kooperative posebno su jake, proizvode arganovo ulje i rukotvorine koje se prodaju po Francuskoj i diljem Europe.
Vrlo dobrim cestama dolazimo do izlaza za naš bivak, tri kilometra kamenog makadama, doslovno usred ničega. Još malo čavrljamo s Antom, pa spavanac.
Sutra nas čeka dugačak put uz Atlantsku obalu.
