Budapest–Bamako Rally – šesti dan
Probudila nas je buka motora… većina bamakaša već je bila na putu. Moja draga supruga Ivana unaprijed nam je pripremila tri IKEA vreće: doručak, ručak i večeru. Cijelu logistiku nadzirala je Marijana, uberorganizatorica, u maniri Mr. Wolfa iz Pulp Fictiona. Kad ona kaže da je nešto spremno, nema dodatnih pitanja.
Za doručak: instant zobena kašica, Argeta i tost. Treneru – nema jaja danas 🙂 Pobiremo mokar veš sa štrika, razbacujemo ga po autu da se suši i krećemo prema Atlasu. Prije toga punimo kante s benzinom jer su pumpe s bezolovnim gorivom na daljnjoj ruti rijetkost.
Preko WhatsApp grupe upoznajemo Antu, koji je već drugi put na ovoj putešestviji sa svojom ekipom i nesebično dijeli savjete. Takvi ljudi vrijede zlata, ili barem punog rezervoara.
U daljini se diže nepregledni zid planine Atlas, dug gotovo 2500 kilometara, koji dijeli plodni dio Afrike od Sahare. Legenda kaže da se titan Atlas zamjerio Zeusu pa od tada nosi nebo na leđima. Jadnik. Ta priča savršeno daje temelje današnjem menadžerskom modelu kick down, lick up (mlati dolje, liži gore), koji, nažalost, nije rijedak ni u modernom poslovnom svijetu.
Uspon prema prijevoju koristimo za pauzu i kavu. Din, naravno, opet ima samo krupne novčanice, mlad je, ali već zna sve trikove.
Pred nama je prijevoj Tizi n’ Tichka, na visini od oko 2200 metara. Ulazimo zemlju naroda Amazigha ili Berbera koji imaju svoje specifično pismo i jezik, koji je postao službeni jezik Maroka uz Arapski (ⴰⵎⴰⵣⵉⵖ = Amazigh). Imaju vlastito pismo i jezik koji je prije desetak godina postao službeni jezik Maroka uz arapski. Simbol ⵣ (izgovara se yaz) često se vidi po zidovima i znači „slobodan čovjek“. Amazighe ćete lako prepoznati po dželabijama, istoj onoj odjeći koju je George Lucas dodijelio Jedi ratnicima u Star Warsima.
U mjestu Foum Zguid silazimo s asfalta. Pred nama je 50 kilometara kamenitog i pjeskovitog puta. Najgori je kameni dio – trese i lupa toliko da se ne može voziti brže od 25 km/h, a bubrežni kamenci mijenjaju raspored bez pitanja. Utrkujemo se sa zalaskom sunca jer je po noći teško pronaći ulaz u bivak okružen dinama.
Izmjenjujemo se za volanom jer je vožnja iscrpljujuća. Din pobjedonosno prelazi posljednju dinu i ulazi u bivak. Malo nas je, dosta ljudi je zapelo na putu, a neki su noćili u pustinji dvadesetak kilometara prije cilja.
Brzo dižemo šator (hvala Filipe na donaciji), kuhamo večeru i odmah u vreće. Noći u pustinji znaju biti hladne i neugodno iznenade ako nisi spreman. Prije dvadesetak godina smrzavao sam se u istoj pustinji sa suprugom, uz vatru koju su nam zapalili vodiči. Ako se pitate, kao što sam se pitao i ja tada, čime se uopće loži vatra u pustinji: odgovor je devin drekec. Ako ga vidiš, pokupi ga bez straha. Suh je k’o barut.
Mi smo ovaj put pametniji: dvije vreće za svakoga i, za svaki slučaj, termalne folije s Temua u obliku vreće.
Sutra – povratak istim kamenim paklom.
Pa da vidimo…
