Budapest–Bamako Rally – petnaesti dan

Sinoć kampiramo u prašnjavoj savani, okruženi termitnjacima, niskim rijetkim grmljem i vječnom prašinom. Tlo je bijelo i tvrdo kao beton – kolčiće od šatora zabijamo samo uz ozbiljan zamah čekićem.

Prilazi nam naš prijatelj Yoo-Chef, odnosno Jožef. Kapu s tim natpisom nosi još od dana kada je radio u Americi, jer ljudi jednostavno nisu mogli izgovoriti njegovo ime. Ima 35 godina, radio je od Kine do Amerike i sada pokušava lansirati vlastiti brend odjeće – Yoo-Chef. Kaže da je u fazi u kojoj pokušava pobjeći gravitaciji dobro plaćenog, sigurnog posla i otisnuti se u svemir poduzetništva. Visok, naočit mladić, poput mene :), kojeg su više puta vrbovali za modela, ali je to odbio.

Dinu kaže da mu se divi što je s 20 godina krenuo na put na kojem se ego najlakše izgubi.

Te riječi ponovno me vraćaju u razmišljanje o sufizmu, mističnoj dimenziji islama, i jednoj meni dragoj misli: pustinja nije prazna, ona je samo lišena nestvarnog. Senegal je zemlja snažnog sufijskog utjecaja, što se osjeća u smirenosti, gostoljubivosti i trgovačkom duhu ljudi.

Mali komadić ega, kojeg sam samo nakratko pustio iz kaveza, tjera me da vam kažem: ono su bili baobabi. Din – ja sam bio u pravu. A sada natrag u kavez…

Djeca iz obližnjeg sela saznala su za naš kamp i odjednom ih je cijeli vod oko nas. Dijelimo im proteinske pločice, Din jednom dječaku daje konzervirane mandarine. Punih ruku drugih darova, ne razumije što je dobio, u frustraciji baca poluotvorenu konzervu na tlo. Planem. Bacati hranu za mene je grijeh, pogotovo ovdje. Na krnjem arapskom vičem da je to zabranjeno, podižem konzervu, otvaram je, pojedem komadić i dijelim s njima. Nakon nekoliko minuta djeca se vraćaju, suznih očiju se ispričavaju. Shvaćam da smo i mi pogriješili: nismo otvorili i ponudili, samo smo podrazumijevali.

U mraku savane tražimo naše Šibenčane i nalazimo ih na rubu kampa. Dogovaramo plan za sutra. Din kaže da nam šator smrdi na znoj i noge. Ja, srećom, nakon Covida ništa ne osjećam, to je moja supermoć na ovoj avanturi. (Filjo, šator ćemo oprati kad se vratimo!)

Ujutro jurim na “jutarnji sastanak”. U prašnjavoj magli ljudi stoje u krugu. Pitam ciničnog vođu ekspedicije je li to neki ritual. Kaže: “Da, danas žrtvujemo jednog od vas za sreću na putu.” Nisam siguran šali li se, pa budim Dina da požuri. Ne znam kako bih obitelji objasnio da sam se vratio bez njega.

Krećemo prema Gvineji.

Sela postaju siromašnija, više je slamnatih koliba. Upozoravaju nas na majmune koji prelaze cestu, i stvarno ih vidimo kako sjede i promatraju promet. Prolazimo područja puna termitnjaka. Jučer smo kampirali pokraj jednog, pa je Din, u strahu za naše daske, prebacio ih na krov auta.

Prilazimo granici oprezno. Ante i Anton su prije par godina pogriješili, ušli u Gvineju krivim putem bez da ih je itko zaustavio. Lutali su dok ih nije uhvatila noć pa su budili carinike da ih puste. Na kraju su završili s policajcem u disku na granici. Nismo im vjerovali dok nam nisu pokazali video. Istina, majke mi…

Granica, kaos koji nam je već poznat. Sada kroz njega navigiramo smireno. Puštaju našu kolonu preko reda, provlačimo se uskom cestom između šlepera i prenatrpanih automobila. Napokon razumijem zapovijed svoje supruge Ivane: “Daj se smiri.” Ovdje su ljudi poput nenewtonovske tekućine, ako si nervozan i asertivan, udariš u zid. Ako ideš polako i mekano, prolaziš.

Prvo Senegal… pasoši i papiri prolaze kroz nekoliko ruku. Zatim 20 km ničije zemlje do Gvineje i spektakularni kaos. Tri kontrole. U međuvremenu šleper pomiče staru Ladu iz naše grupe, njoj ništa. Tenk je tenk.

Ulazimo u gradić Koundara, kupujem SIM karticu da ne budemo potpuno odsječeni. Ceste prema Labéu su katastrofalne. Najveće neugodno iznenađenje, agresivno ponašanje male djece uz cestu, ne tinejdžera nego djece do deset godina. U području oko 100 km od Koundare u zasjedama su napadala automobile. U jednom trenutku okružilo nas je dvadesetak djece, lupali su po autu i nasilno otvorili vrata dok je Din vozio sporo. Dobro organizirani. Kao da su znali kad dolazimo. Najneugodnije iskustvo do sada.

U planinskom području gdje počinje džungla ljudi su ponovno ljubazni. Kupujemo mango od lokalne djevojke. Jedan dio ceste uopće nije napravljen – dvadesetak kilometara vozimo po najprašnjavijoj crvenoj cesti koju sam ikad doživio. Fini prah diže se za vozilima, zelena džungla postaje crvena. Putem nailazimo na napuštena vozila i bizarne načine transporta.

U Gvineji je odnedavno problem s gorivom, teško je naći Super 95. Spašavaju nas kanistri na krovu. Neki suputnici ostaju bez goriva pa im drugi donose rezervu.

U Labéu nalazimo pansion s najboljim Google ocjenama. Booking i Airbnb ovdje ne funkcioniraju. Mailom se dogovaram s vlasnikom. U noći, nakon off-roada, dolazimo do visokih zidina i željeznih vrata. Lupam kao u srednjem vijeku. Pred nama – oaza.

Sada idem dogovoriti smještaj i gorivo za sutra. Čeka nas težak put po lošim cestama. Treba skupiti snagu.