Budapest–Bamako Rally – peti dan

Budimo se odmorni uz atlantsku obalu, visoke valove i jak vjetar – naravno, promatrano kroz hotelski prozor.

Danas je službeni start rallya i startna ceremonija uz lokalni orkestar. Tek sada vidim puni raspon vizija (i iluzija) ljudi koji su se usudili krenuti na ovaj put: od ogromnih kamiona na šest kotača koje čuješ kilometrima unaprijed, preko Mercedesa iz 80-ih koji zakuhava već na startu, do Punta i Mazde Miate s dva sjedala. Ako ništa drugo, hrabro…

Horde avanturista doslovno su pojele sve u restoranu. Meni ostaje kašica za penzionere, dok moj Mandalorian opet tamani jaja: treneru, treneru. Krećemo prema Marrakeshu autocestom, dok se 4×4 ekipa šalje sporednim cestama ravno prema pustinji. Prvi su se već pola sata nakon starta uvaljali u jarke, a mi mirno, asfaltom.

U islamskom svijetu počeo je mjesec Ramazan. Većina ljudi posti tijekom dana pa nam je plan stići u Marrakesh prije mraka i uhvatiti iftar, večernju gozbu kojom se prekida post, na glavnom trgu grada.

Maroko se često doživljava kao pustinjska zemlja, no manje je poznato da je njegov sjeverni dio, okrenut Atlantiku, izrazito plodna ravnica. U prijevodu: zimi u Europi uglavnom jedemo marokanske paprike, rajčice, krumpir i tikvice. Za moje Paruževljane šaljem fotke plastenika i zelenila. Poljoprivreda zapošljava oko 30 % stanovništva i sudjeluje s otprilike 15 % u BDP-u zemlje.

Prolazimo pokraj grada Tataouine, po kojem je George Lucas nazvao planet Tatooine u Star Warsima. Grad s istim imenom nalazi se i u Tunisu, gdje su snimani filmovi, a riječ znači „oči“ i izvorno se odnosila na stražarska mjesta. Čest naziv u arapskom svijetu, nešto kao naši Novigradi. Nismo provjeravali, ali svi znaju da su najbolje birtije na Tatooineu 🙂

Zaobilazimo Casablancu, grad u kojem je Humphrey Bogart, odnosno njegov lik, držao gostionicu i ugošćavao europske izbjeglice tijekom Drugog svjetskog rata. Njegov legendarni citat „Ovo je početak jednog velikog prijateljstva“ i danas rado koriste trgovci polovnih automobila iz mog kvarta kad prodaju auto mušteriji.

Uz autoput se nižu veliki nasadi hrasta plutnjaka, od kojeg se rade čepovi za boce. Cijelim putem jasno se vidi kontrast između moderne gradske infrastrukture i siromaštva sela i prigradskih naselja. Na jednoj benzinskoj pumpi susrećemo njihove lokalne „BBB-ovce“ koji se autoputom voze u gepeku automobila što juri 120 na sat. Vidjeli smo i dvije teške prometne nesreće – lokalci pretječu s desne strane, iz zaustavne trake i voze luđački.

Stižemo u kamp Le Relais de Marrakesh. Na samom ulazu zaustavlja nas Nijemac Axel s veselim: „Dobar dan, kako ste?“ Ljetovao je godinama na Jadranu, a sada pola godine provodi u Maroku. Priča nam o svojim putovanjima i neuspjelim pokušajima dolaska do mističnog Timbuktua u Maliju. Donedavno sam i ja, dok sam bio ambiciozniji, nagovarao suprugu da idemo do Bamaka pa rijekom Niger do Timbuktua, da vlastitim očima vidim obiteljske biblioteke u koje su građani Timbuktua stoljećima ulagali svoje bogatstvo i znanje.

Kamp je pun zrelih (riječ „stari“ je zabranjena) hipija i avanturista s tisuću priča. Izgleda kao dom za starije, ali ne i nemoćne gusare. Ivana, daj znak: ja nam rezerviram čador.

Smjestili smo se u šator sa strujom i WC-om. Standard nam pada iz dana u dan 🙂 Imaju i perilicu rublja pa danas peremo veš. Dogovor je jednostavan: sve ide zajedno. Žene, kćeri, majke i sestre nas trenutno ne gledaju, a razdvajanje veša po boji je za pi…e.

Navečer idemo u Marrakesh. Taksijem iz kampa ravno u kaos glavnog trga Jemaa el-Fnaa. Kobre plešu na zvuk frule, majmuni skaču po ramenima, dim roštilja i zavođenje šanera istovremeno napadaju sva osjetila. Za svaku interakciju potrebna je duboka koncentracija – da te netko ne oženi.

Naše pregovaračke Jedi master vještine, brušene godinama u Konjščinskoj, potrošili smo na nesretnog prodavača marama. Zato nas je stari mačak s pečatnjakom na malom prstu, baja s food-štanda, oderao k’o volove u kupusu. Kako se vratiti u Zagreb bez poklona za kćer iz Marrakesha, pitam se dok žvačem preskupi šiš-kebab, ali za novi zaron u beskrajni suk jednostavno nisam imao mentalne snage.

Vožnja taksijem posebna je atrakcija: semafori, trake i prednost u kružnom toku više su preporuka nego pravilo.

Fotografije prijatelja Chrisa. Dok smo mi birali sigurniju rutu, Chris i njegova ekipa jučer su krenuli preko Atlasa, gdje su, sasvim neočekivano, završili zaglavljeni u snijegu. Planine su pokazale zube, ali upornost je pobijedila i do cilja su ipak stigli.

Mi danas igramo na ziher varijantu i spuštamo se prema pustinji, gdje se s njima nalazimo u bivku. Pijesak umjesto snijega, isti umor, iste priče – i osjećaj da avantura tek sada stvarno počinje.

Kasno navečer montiramo radio-stanicu na krov. Dogovor je pao – sutra idemo sigurnijom rutom prema ulazu u pustinju.