Budapest–Bamako Rally – jedanaesti dan

Budim se u pet. Din je sklupčan u fetalnom položaju i lagano krnji. Na tvrdom pijesku teško je pronaći dobar položaj, čak i s karimatima. Srećom, vjetar se smirio. Penjem se u praskozorje na obližnju dinu da bacim pogled na glavni kamp. Dokle god pogled seže… pustinja. Posvuda suputnici u čučećem položaju, glave im vire poput crnih točkica na zagasito narančastom nebu.

Pažljivo se spuštam prema glavnom kampu gdje gori velika vatra. Vojnici i putnici se griju. Većina je noć provela u automobilima zbog pješčane oluje, a ispucale, konkavne usnice odaju koliko je bila surova. Nama je vjetar odnio zaštitnu mrežu s maske auta, ali sve ostalo je u redu. Goriva i vode imamo dovoljno.

Srčemo jutarnju kavu s Antom i Antonom iz Šibenika, a pijesak nam škrguće pod zubima. Mauritanija, prvi gutljaj.

Din se budi. Zadnjih dana primjećujem kako polako izlazi iz Z-gen moda: sam se diže, sam počinje raditi stvari, kao da sve čita iz pogleda. I pogled mu se skratio… možda uskoro prijeđe u X-gen. Mene, pak, gadno pere nostalgija za kćerkom Asijom koja je ovo terapijsko putovanje odlučno odbila. Razlozi su bili čvrsti: nema interneta, morala bi se mučiti, pitanje toaleta, baš tada rođendanski tulum i Alex ima slobodnu kuću. Razumljivo.

Lovim satelitski internet od Mateja iz Slovenije i šaljem jučerašnji putopis Danielu s izleti.hr,našem “Houstonu” u Zagrebu. Čovjek vikendima i noćima objavljuje, uređuje i po potrebi ublažava naše prostote. Šukran, Daniel.

Palimo auto i vraćamo se kroz pustinju prema cesti. Mađari sa starom Škodom Fabijom zapinju u pijesku. Volim miris kuplung-lamele ujutro. Sjetim se odmah prijatelja Alena koji nas je prije puta uveo u automehaničarski jezik i osigurao pregled vozila.

Izlazimo na cestu koja je više ostatak asfalta nego prava cesta. Stajem uz put i slikam malo, napušteno selo – drvene kolibe ispjeskarene, izblijedjele i poluzatrpane pijeskom. Osjećam se kao dweller iz Vaulta 101. Tvrtko će znati.

Jezdimo po nevjerojatno ravnoj pješčanoj ravnici. Uz cestu pastiri… loadout standardan: bijeli kvadratni šator, balon s vodom, nekoliko deva i obavezna Toyota pickup. Deve se skupljaju vozeći se iza njih. Interneta nema, SIM kartice strancima nisu dostupne, a dogovori s lokalnim “burazima” su skupi.

Imamo još 200 kilometara do skretanja prema plaži. Cesta se postupno sužava jer je vjetar zatrpava pijeskom. Stajemo u napola zatrpanom gradiću i točimo gorivo. Berberi i Tuarezi hodaju kroz vjetrovite ulice, a koze jedu kartonske kutije. Din pušta Highway to Hell. Uz cestu slam, tržnica… uvjeren sam da ovdje možeš kupiti sve, od krumpira do antigravitacijskog akceleratora.

Svuda oko nas napušteni automobili na coklama, bez guma, s otvorenim haubama. Ljudi voze dok ide, kad stane, stane.

Putem destiliramo ključne lekcije za Mauritaniju: pun rezervar + kanisteri, barem 40 litara vode, konzerve, dobra playlista i osmijeh žandarima koji nas svako malo zaustavljaju. Bageri svakih desetak kilometara, poput Sizifa, čiste cestu da opet postane vidljiva. Danas opet isprašujemo filter zraka.

Na raskrižju skrećemo prema oceanu, a zatim plažom do kampa. Plažom se može voziti samo između 12 i 15 sati, oseka je naša jedina saveznica da plima ne pojede Dustera. U daljini se diže nova pješčana oluja, preventivno stavljam maramu. Auto je već pun prašine.

Sporedna cesta prema Atlantiku puna je podmuklih rupa. Srećemo Tuarega kako ležerno hoda po pješčanoj buri, plavi plašt mu vijori na vjetru… prizor za pamćenje. Cestu često blokiraju pješčani zapusi koje moramo brzo prolaziti da se ne ukopamo. Tako nekih 50 kilometara.

I onda: ocean. Bijela pustinja školjki i more. Dolazimo do siromašnog ribarskog naselja i probijamo se prema plaži. Škoda zapinje u pijesku, seljani se odmah okupljaju. Pomažemo im koliko možemo, ali moramo dalje, čeka nas osam kilometara vožnje tik uz ocean, gdje je pijesak najtvrđi.

Šibenčani su opet zaglavili. Malo guranja i idemo dalje. Dolazimo do bivka, tik uz plažu, parkiramo se iznad crte plime. Sigurni smo. Gaćice dolje, pravac ocean.

Lokalni ribarski čamac prolazi, priključujemo se ekipi koja pregovara ribu. Ribar prstom u pijesku crta cijenu, dva eura za boku ribe. Ante pali gradele, ja čistim i filetiram. Moram priznati, riba je vrhunska.

Sutra – izvlačenje s plaže i pravac glavni grad.