Budapest–Bamako Rally – dvanaesti dan

Budim se prije zore na pješčanoj plaži. Pijesak je svugdje. Prvi dan je bio romantičan, sada nam već ozbiljno ide na živce. Oko šatora su duboke rupe od rakova koji su se noću došetali do nas i odlučili se utaboriti. Susjed nam posuđuje satelitski internet pa se javljamo obitelji… živi smo, zdravi i, usudio bih se reći, bolje nego ikad.

Nakon kave slijedi rutinski odlazak u pustinju s lopaticom. Stotinjak metara dalje parkiran je pickup s mauritanskom vojskom koji nas čuva i nadzire. Maslinastozelene marame, tišina i pogled ispod obrva, izgledaju kao Fremen iz Dine.

Danas nas čeka 27 kilometara vožnje po plaži. Prozor za prolazak je između 13 i 15 sati, kako organizatori kažu, da nam auto ne završi u Brazilu. Još sam pod dojmom jučerašnjeg prolaska kroz ribarsko selo zatrpano smećem koje je more izbacilo na obalu. Gledao sam kako seljani, prekrivenih usta, iz pijeska iskopavaju nešto stravično smrdljivo. Ante mi kasnije objašnjava, ogromne ribe zakopavaju u hladniji pijesak kako bi ih sačuvali od kvarenja i muha. U Mauritaniji i Senegalu riba se ponekad i fermentira. Još nisam dovoljno hrabar za taj level lokalnog iskustva.

Obala Mauritanije, zbog Kanarske struje, jedna je od najbogatijih ribolovnih zona na svijetu. Nažalost, osim lokalnih ribara u dugim drvenim barkama, to obilato koriste i velike ribolovne sile. Sad mi je jasnije zašto smo ribu platili gotovo ništa: za njih je to svakodnevica. Naša greška je što nismo ponijeli ribarske stolce, a Muskov internet sve više zvuči kao realna potreba.

Organizator javlja da su svi bungalovi zauzeti pa preko Bookinga tražimo smještaj u Nouakchottu. Nalazimo hotel Grand Plaza, 40 eura. Dezići popuštaju, sanjamo tuš i nešto što nije iz konzerve. Vrijeme je i za probiotike te nastavak preventive protiv malarije.

Ante vadi svoje tajno oružje, vrećice reklamnih upaljača i kemijskih. U Mauritaniji to osigurava glatki prolaz kroz policijske i vojne kontrole. Detalj koji nismo uzeli u obzir, ali zlata vrijedan.

Već danima pokušavam shvatiti kako ljudi ovdje žive. Puko preživljavanje: riba, rijetke tržnice, sela do kojih se dolazi samo terencem. Kao netko tko radi u zdravstvu, ne želim ni zamišljati kakva je zaštita djece i bolesnih. U pustinji viđamo montažne kućice s natpisom “Ambulance”, parkirane Toyote i šatore oko njih. Pretpostavljam da je to prva i posljednja zdravstvena linija izvan glavnog grada. Mnoge su napuštene – možda ljudi više vjeruju šatoru nego sustavu.

Najhrabriji kreću ranije prema Nouakchottu. Mi čekamo vrhunac oseke.

Ajmooooo: 28 kilometara plaže je pred nama. Krećemo u koloni po tvrdom pijesku. Svako skretanje s njega znači ili zakopavanje ili plivanje. Jučer nismo stigli pokupiti velike školjke koje nam je Posejdon bacao pod gume, ali danas nema stajanja.

Jurimo 65 km/h, pijesak nas baca lijevo-desno. Din izbjegava valove koji pokušavaju zatvoriti prolaz i mora unaprijed čitati ocean. Ušao je u ritam s moćnim Atlantikom.

Slušamo Bad Copy i konačno shvaćamo da ne pjevaju “Kefa” nego “Kepa”. Deset dana pogrešnog refrena – vrijedilo je puta.

Držimo se iza Šibenčana, ako njima zakuha da pomognemo. Shvaćamo da sat ranije na mnogim mjestima ne bismo mogli proći… dine su se nadvile tik uz more. Lijevo od nas mala pješčana oluja. J… ti pijesak.

Dolazimo do sela i moramo prijeći dinu da bismo izašli na cestu. Djeca se skupljaju oko auta, dijelimo kemijske i upaljače. Šibenčani se ukopavaju, Unimog mlade ekipe iz Budimpešte spašava stvar. Din zalijeće i naša Dačijica u “pijesak modu” prelazi dinu bez greške.

Kroz staklo gledamo špalir djece kako trče, mašu i bore se za kemijske u pješčanoj oluji. Din je u šoku. Bjedu vidiš drugačije kad ti je na metar od haube. Sudbina ti je određena mjestom rođenja.

Šutimo. Vraćamo film. Tužni zbog viđenog i istovremeno sebično zahvalni što smo rođeni u Zagrebu, a ne u Tikkataneu. Ne tvrdim da je to univerzalna istina – samo znam da je danas to moja.

Stajemo uz prašnjavu cestu, gladni od avanture. 31 stupanj, vruć vjetar nosi pijesak. Cesta prema Nouakchottu je, nakon svega, savršena. Moram oprati kosu, polako dobivam dreadse.

Žandarmerijske kontrole se množe, ali znamo rutinu: Fiche listić, osmijeh, upaljač. Sve ide glatko.

Dvadesetak kilometara prije grada počinje trotračni autoput. Pretječu nas potpuno razvaljeni automobili španjolskih registracija. Ovdje se auto popravlja samo da vozi, branik, retrovizor i ostalo mogu pričekati.

Skrećemo u kvart s vladinim zgradama gdje je naš hotel. Ogroman apartman, tuš i internet samo u dnevnom boravku, vjerojatno ćemo tamo i spavati. Izlazim po banane na štand kraj hotela. Lik me uredno izradi, ne vraća kusur i smije se. Neka mu je sa srećom.

Ovaj dan nas je napunio doživljajima…

Over and out.