Budapest–Bamako Rally – osamnaesti (zadnji) dan

Bureh plaža – pravi mali raj na zemlji. Palme, reggae orkestar, domaći kuhari s raznim ponudama hrane po cijenama većim od zagrebačkih, mnoštvo lokalaca koji bi rado kupili ili, još bolje, dobili nešto od kampera, hrpa djece, prodavači voća i povrća, piva i hladnih sokova, kokosovi orasi koje mačetom otvaraju pred tobom.

U šoku smo se skrivali u oceanu dok glavni valovi ljudi ne prođu kroz kamp. Na trenutak sam se osjećao kao eksponat, ljudi su prolazili kampom i gledali nas u čudu. Kasnije sam shvatio da je to za njih bila svojevrsna izložba prije prodaje automobila i donacije stvari koje ne misliš vraćati. Mjesto gdje upoznaješ strance. Nešto kao naš Hrelić + Tkalčićeva, samo u znatno, znatno ljepšem ambijentu.

Dok srčemo noćnu kavu prije spavanja na klupici ispred šatora, uz preglasnu glazbu reggae sastava, pokušavam čuti Dina i Antu što govore dok mi na oba uha brojni ponuđači pokušavaju prodati ideju da prodamo Daciju za “good price, ma man”. Ne dam ju ni za suho zlato… Ona nas je dovela kroz kamenu pustinju Sahela, preživjela oštru pješčanu oluju, duboke dine Sahare, pijesak i plimu mauritanskih plaža, crveni pakao gvinejskih necesta, nestašicu goriva, sumnjivo gorivo, silnu djecu na putevima i autoputeve Sierra Leonea bez ikakvih pravila.

Na ograđenoj plaži, koja je koliko mi se čini mjesto izlaska mladih u Freetownu, pred nama lokalna influencerica s asistenticom snima pokušavajući uloviti naše naočitije suputnike. Glavna lovina za kadar im je Din i par mlađih. Mene i Antu ignoriraju bezobraznice. Ponekad žalim što je barok izašao iz mode.

Učitelju iz lokalne škole, koji je došao sa svojim razredom, uručujem pribor za pisanje koji smo donijeli iz Zagreba (hvala Veka). Upoznao sam, ne svojom voljom i samo sjedeći ispred šatora, desetak fiksera koji mogu srediti sve i nabaviti ti sve što ne želiš. Šaptali su mi u uho svoje reference i ponude dok sam pokušavao, sjedeći ispred šatora, u miru sažvakati sve doživljeno u zadnjih nekoliko tjedana.

Rukovao sam se i upoznao s mnoštvom ljudi, pokušavajući ignorirati kakofoniju oko nas. Ljudi su jako ljubazni, pitomi i znatiželjni, ali previše je toga nakon tjedana truckanja, nepranja i znojenja. Samo želim sjediti i buljiti u ocean.

Bez obzira na lokalni folklor, sa suputnicima zaključujem da su ljepota ove plaže i oceana, kao i mega party koji su domaćini složili, prekrasan kraj ove avanture. Kao u priči koja slijedi “put heroja”, prošli smo cijelu krivulju i sada bismo trebali “živjeti sretno do kraja života”.

S prijateljima iz Slovenije, Mađarske i našim Šibenčanima u improviziranoj birtiji na plaži prolazimo i prepričavamo najgore i najčudnije detalje s puta. Svaki baca na stol svoju ideju za sljedeću putešestviju. Zaključak je, nažalost, za svakog od nas isti: moramo se vratiti u svoje stvarnosti, na svoje poslove, kao hobiti u Shire.

Tulum je trajao do ranih jutarnjih sati i teško je bilo zaspati uz viku razdragane ekipe, pogotovo ako ti je šator desetak metara od stadionskog ozvučenja. Ujutro, prije kave, imam lice loše razbuđenog noćnog portira, a ponuđači su se već skupili. Sada su fokusirani na Filipov šator.

Složio sam priču o svom prijatelju koji mi je posudio šator, što je istina, i da, ako ga ne vratim, slijedi osveta koju će provesti njegov sin Borut, što je moguće. Odmah odustaju i javljaju drugima da kod ovih nema posla.

Pakiramo se i naša dacijica zadnji put (barem ove godine) klizi kroz duboki pijesak i izlazi na cestu u svom prašnjavom sjaju. Stajemo u svečanu kolonu za ceremonijalni ulaz u cilj, udaljen 50 kilometara – u Freetown.

Policija naših stotinjak vozila provodi kroz gužvu predgrađa Freetowna. Imamo tretman kao kad u Zagreb stigne strana delegacija, policajci sa zviždaljkama i šibama uvode red uz cestu, a znatiželjni, nasmijani prolaznici snimaju.

Još nemamo podatak koliko nas je stiglo, ali posebno me veseli da su stari žuti Mercedes, Presvetli i Viking u staroj Fabiji te dva cool Francuza u Miati uspjeli.

Moramo proći kroz centar Freetowna. Svašta sam vidio, ali ovakvu gužvu nisam doživio.

Kao da je cijeli grad izašao na ulicu. Netko gura tačke, netko na glavi nosi mango i banane, drugi s mikrofonom na kreolu glasno propovijeda, a rastafarijanac u bademantilu gordo grabi nešto nam dobacujući. Iz svih smjerova znatiželjni pogledi. Suprotno od onoga što bih očekivao vozeći se kao stranac kroz neki europski, pa čak i marokanski grad.

Naši instruktori vožnje nas nisu za ovo pripremili. Policajac Dinu govori da samo prokrčimo, očigledno je to uobičajen način vožnje kroz masu.

Napokon ciljna linija na promenadi Freetowna. I nezaobilazna interakcija s kupcima automobila i prodavačima svega. Zajedno s Antunom i Antom, koji su sada bez auta, prolazimo cilj.

Uspjeli smo! Sve smo prošli…

Prvi, najveći dio avanture je gotov, a s njim i ovaj putopis. Nama sada slijedi upoznavanje Freetowna, da bismo ga više voljeli.

Za kraj samo jedno:
Afrika je prelijepa, surova i ljudska.
I nju mora voljeti cili svit.