Budapest–Bamako Rally – sedamnaesti dan
Dolazak u kamp bio je još jedna lekcija o afričkim cestama i navigaciji. Pratili smo Google Maps i odlučili se za kraću rutu, što se u Africi često pokaže kao velika pogreška. Put nas je vodio kroz razvaljene ulice slam-gradića, ali smo ipak stigli na vrijeme, a to je najvažnije jer kamp ima ograničen kapacitet. Već na ulazu dočekuje nas vojska, zatim turistička policija koja naplaćuje simboličnu kamparinu od nekoliko eura, a desetak metara dalje stoji grupa lokalaca koja provjerava jesmo li zaista platili onima prije. Kada se rampa napokon podigne, na scenu stupa prometni policajac koji potpuno ozbiljno raspoređuje vozila i određuje tko će gdje postaviti šator.
Naravno, naši suputnici po duši su prilično neukrotivi pa ubrzo bježe po livadi zauzimajući najbolja mjesta. Najveći show nastaje kada policajac pokuša disciplinirati kombi s članovima mađarskog hard rock benda. Oni mu nešto dobacuju na mađarskom, on njima odgovara na svom jeziku i svatko od njih je uvjeren da je upravo izgovorio nešto vrlo uvjerljivo. Mi cijelu scenu promatramo sa strane i pijuckamo Nescafé iz već pocrnjelih limenih šalica. Prizor je bio kao scena iz nekog starog filma… nedostajao je samo kotao za rakiju i mali s bendžom.
Kamp je zapravo vrlo lijepo mjesto. Smješten je uz vodopade male rijeke koja se širi u jezero duboko u džungli. Voda izgleda primamljivo, ali baš i ne izaziva želju za kupanjem. Naš dolazak je za lokalnu zajednicu veliki događaj pa su nam pripremili večeru koju smo, gladni nakon puta, odmah smazali na improviziranim klupama. Hrana je bila odlična, a afrički ljuti umaci pokazali su se ozbiljno ljutima. Kosti smo podijelili s lokalnim psom čija je lojalnost bila prilično upitna, dok god je bilo kostiju bio je uz nas, a čim su nestale preselio se kod susjeda koji su upravo oglabali zadnju.
Din je bio uporan pa ga je masirao i tepao mu u nadi da će nas noću čuvati. U međuvremenu smo, u strahu od komaraca i malarije, prvi put izvadili ozbiljan sprej protiv komaraca. Na našu standardnu sendvič strukturu old spice, znoj, old spice sada smo dodali i sloj kemije…
Zovemo naše Šibenčane da provjerimo gdje su. Najprije su zalutali u džungli, a zatim ih je zaustavila lokalna policija jer nisu bili vezani. Ovdje je to gotovo smrtonosni prometni grijeh. Policajci su se čak provozali s njima među ruksacima i konzervama dok nisu pronašli mjesto gdje mogu promijeniti novac i platiti kaznu.
Sljedeći dan krećemo prema Sierra Leoneu. Ovo je posljednji dan duljih vožnji i cilj nam je stići do Bureh Beacha, iako ga mi uporno zovemo Burek Beach. Putem učimo i nekoliko osnovnih fraza na kreolskom jeziku Sierra Leonea. Logika tih jezika je zanimljiva: najprije nastaje jednostavan „pidgin“, svojevrsni golublji jezik sastavljen od nekoliko riječi kolonizatorskih jezika bez gramatike. S vremenom taj jezik evoluira, dobiva pravila i postaje kreolski. Dok slušam te izraze, pada mi na pamet da i mi u Zagrebu imamo neku svoju verziju kreola s njemačkim – dovoljno je čuti rečenicu poput: „Lager u getribi je fertik, a anlaser jedva vergla.“
Rano ujutro pijem kavu u mraku i čitam poruke od Chrisa iz kazahstanskog tima. Lokalni mehaničar i varioc uspjeli su im popraviti auto, pa su cijelu noć vozili po crvenom paklu ceste N5. Dok su na benzinskoj stanici malo odrijemali, čuvao ih je vojnik s kalašnjikovom. Auspuh im je pukao pa kabina smrdi i buka je strašna, ali stara Toyota i dalje ide.
Kamp se polako budi i pakira. Neki su spavali izvan zidova jer unutra nije bilo mjesta. To je ipak Afrika: plan je jedno, a stvarnost uvijek ima svoje ideje.
Šetajući kampom s limenom šalicom kave upoznajem dvojicu Litvanaca koji putuju u staroj Škodi. Ventilaciju motora i predfilter napravili su od vodovodnih cijevi i čarape, i stvar zaista funkcionira. Auto su dobili na poklon, vozit će ga do Freetowna, a onda ga donirati nekoj lokalnoj organizaciji. Nemoguće ih je ne primijetiti, uvijek su nasmijani. Mi ih zovemo Presvetli i Viking.
Danas vozimo posljednjih tristo kilometara naše avanture duge oko osam tisuća kilometara. Cesta je napokon dobra i asfaltirana, a mi ovaj put svjesno izbjegavamo sve „kraće“ rute. Prolazimo kroz bezbroj gradića i primjećujem zanimljiv lokalni detalj, uz cestu se gotovo posvuda prodaju masivni kreveti od rezbarenog drveta. Možete ih kupiti doslovno na svakom koraku.
Temperatura raste na 41 stupanj i u autu se doslovno kuhamo. Granicu Sierra Leonea prelazimo iznenađujuće brzo zahvaljujući organizatorima. Ubrzo nas sustiže i kazahstanski tim. Kupujemo lokalnu SIM karticu kako bismo ostali dostupni, punimo Daciu s 49 litara goriva i krećemo prema oceanu. Na svakih desetak kilometara čeka nas vojna kontrola s užetom preko ceste, ali prolazimo bez problema.
Ante i Anton već su stigli na plažu i zovu nas da zajedno podignemo kamp, uz mali oprez da stvari ne nestanu.
A onda napokon stižemo… Pred nama je ocean, temperatura vode je oko 28 stupnjeva, a vani 35… Raj na zemlji.
Iskreno, žao mi je, ali ovdje moram stati s pisanjem. Idem u ocean. I ne znam kada ću izaći.
