Budapest–Bamako Rally – deveti dan

Rano jutro, još prije svitanja, u zidom ograđenom kampu. Budim se s jasnim ciljem: biti prvi na WC-u. Iz šatora izlazim natraške i nogom pipam po pijesku tražeći svoje krokse za u grad. To su one moje original svečane krokse, ljetna nošnja za kave na Cvjetnom. Ivana baš i nije oduševljena tom kombinacijom uz haljinu, ali tradicija je tradicija.

Jedna kroksa fali.

U sekundi shvaćam… pas lutalica. Ljut bauljam po mraku i tražim oteto blago. Izlazim iz kampa i u pustinji preko puta vidim nekoga kako šeće psa. Ovdje ljudi baš i nemaju kućne ljubimce, što znači da je to sigurno neki stranac iz kampa. Zalijećem se bos po pijesku, pazeći da ne porežem desnu nogu, i prepadnutom Talijanu koji ne zna engleski obraćam se na davno zaboravljenom latinskom, zahvaljujući profesoru Bekavcu:

“Vau vau, canis lupus, mia dextra kroksa, via via.”

Sve je shvatio. Nakon nekoliko minuta postaje jasno – crni pas lutalica harači kampom i krade šlape. Sat vremena kasnije pronalazim svoju kroksu poluzakopanu u pijesku iza nečijeg šatora. Sreća koju sam osjetio u tom trenutku bila je nerazmjerna predmetu, ali potpuno stvarna. Razmišljam da bi se od toga mogao napraviti ozbiljan biznis: organizirane krađe i povrat izgubljene obuće, uz naplatu.

Red pred WC-om se stvara, Din se budi. Centralni živčani sustav i probavni trakt aktiviramo jednim koncentriranim Nescaféom. Neću ulaziti u detalje, to ću podijeliti samo s Darijem J., poznatim i kao “onaj koji je odustao”, čovjekom kojem ništa ljudsko nije strano.

Na ovakvim putovanjima, gdje izlaziš iz rutine, svaka sitnica postaje događaj vrijedan bilježenja.

Dok perem šalice u tuš-kabini, čujem glasno:
“Je*em ti… je*em ti…”

Oduševljeno odgovaram:
“Je*em ja i tebi!”

Iz kabine izlazi nasmijani vojvođanski Mađar, profesor biologije. Grlimo se. Kaže da je voda slana i ledena, a u takvim situacijama psovanje na “naškom” dođe kao terapija. Putuje starim Jeepom punim donacija, s prijateljem automehaničarem. U takvim susretima vraća se vjera u Homosapiensa.

Usput saznajemo da nas navečer u kampu u Dakhli čeka koncert mađarskog hard rock benda Tankcsapda. Nadam se da su preživjeli ono kamenje – barem pjevač.

Palimo pilu i krećemo prema Dakhli. Pred nama se otvaraju nadrealni prizori… beskrajne pješčane plaže, litice i Atlantik koji se sudara sa Saharom bez ikakvog prijelaza.

Sljedeći zadatak: kupanje.

Na benzinskoj postaji usred ničega lokalni buraz nas upućuje na malu cestu. Silazimo do vojne kućice i blokade. Vojnik nas izdaleka tjera, ali uporno mahanje i simuliranje plivanja ga natjeraju da priđe. Uz “đe si, šta si” i klasično “gdje će ti duša ako djetetu ne pustiš da vidi ocean”, popušta, ali pješice. Plaža je dva kilometra dalje pa samo kratko silazimo slikati pejzaže koji izgledaju kao Fallout: New Vegas.

Vrućom cestom nastavljamo dalje. Ručamo pileći gulaš i grah ispod crne bazaltne stijene, hladovina i pogled od milijun eura. Kažem Dinu da bih ovdje sagradio hotel, a on mi odbrusi da bi ostavio sve kako jest. Malo me bilo sram.

Cesta je ravna, vruća, s fatamorganom u daljini. Na aplikaciji provjeravamo koliko vrijedimo u devama: Din 65, ja 71, valjda zbog brade. Na moje inzistiranje unio je “atletska građa”.

Plan je bio doći do bivka, ali javljaju da je kamp pun. Ostale su samo luksuzne kućice s luksuznim cijenama, pa se odlučujemo za hotel od 30 eura u Dakhli. Grad je meka za kajtere, pun maštovitih hotela uz obalu lagune.

Prvo ipak idemo do bivka. Vođeni Orux Mapsom silazimo s asfalta u ravnu pustinju posutu dinama. Pratimo tragove guma i bijelo obojano kamenje koje služi kao orijentir. Na horizontu vidimo auto: Chris, naš pajdo s kojim dijelimo kontejner do Kopra. Izlazi iz stare Toyote, obučen u dželabiju, s dvojicom prijatelja iz Kazahstana.

Pita: “Znate li put?”
Mi: “Naravno da ne znamo, mislili smo pitati vas…”

Vraćamo se zajedno prema asfaltu kad nalijećemo na Australce zaglavljene u dini. Lopate, plastične ploče s Temua, malo guranja… svi sretni. Australac ne može odoljeti da ne spomene Borata, a ja ne mogu odoljeti da mu ne vratim u ime Kazahstanaca, sve u najboljoj šali. Ako ikad zatrebaju savjeti za fino vrijeđanje, držim tečajeve.

Napokon bivak. U loungeu, naravno, sjede Ante i Mate, piju pivo u luksuznom pustinjskom ambijentu. Razgovor brzo skrene na vječnu temu putnika: WC. Jedna priča govori o čovjeku koji je sišao s ceste da se udalji, a cijela kolona ga je slijedila misleći da je to pravi put.

Odlazimo u Dakhl u hotel oprati se i malo doći sebi, pa se vraćamo u kamp na koncert. Sada barem znamo… treba pratiti gume i kamenje.

Sutra je Mauritanija.
Živi bili pa vidjeli…