Budapest–Bamako Rally – osmi dan

Zaspali smo rano, kao i cijeli kamp. Buđenje prije zore ima neku posebnu tišinu… pijesak još hladan, zrak čist, a izlazak sunca vrijedi svakog ranijeg ustajanja. Nakon kave i kašice dolazi red na suđe. Deterdžent smo, naravno, zaboravili, ali imamo šampon. Lonac možda neće mirisati na limun, ali barem neće imati prhut.
Dok srčem kavu iz mraka me pozdravlja netko. Vojnik. Čovjek koji nas je čuvao cijelu noć dok smo mi spavali snom pravednika. Upoznajem ga sa svojim nećakom i, po starom dobrom običaju, razmjenjujemo broj djece i njihova imena, univerzalni jezik koji ljude odmah zbliži. Ponijeli smo poklone za djecu pa mu dajemo jednu pernicu, malu zahvalnost za noćno dežurstvo.
Putnici izdaleka, musafir – stranac, onaj koji otkriva – u islamskom svijetu uživaju poseban respekt. Ako si musliman, oslobođen si i ramazanskog posta. Naučili smo kako se kaže strikan i nećak na arapskom, pa se domaćini smiju našem pigeon-arapskom dok se predstavljamo.

Čim sunce izađe, hladnoću zamijeni znojenje. Nadam se da će u sljedećem kampu biti vode za tuširanje jer polako poprimamo boju pejzaža, a izmjena rublja postaje sve rjeđa disciplina.
U Assi dopunjavamo gorivo i vodu. Pred nama je 800 kilometara potpuno novih cesta prema Atlantiku. Jučer s Antom komentiramo kako su bolje nego kod nas, ali on realno dodaje da dalje prema Freetownu ne treba imati takva očekivanja. Ono što bode oči jest kontrast, moderna infrastruktura uz sela koja žive u siromaštvu. Iskreno se nadam da će taj razvoj s vremenom doći i do njih, jer trud koji ulažu u tisućljetno preživljavanje u ovom okrutnom krajoliku zaslužuje duboko poštovanje.
Jučer smo prošli kroz jedno selo s uskim ulicama između zemljanih kuća. Djeca su se postrojila kao špalir da vide našu vašarsku kolonu. Din je otvorio prozor i dok smo polako prolazili, kao boksač koji ulazi u ring, serijski je dijelio “petice”. Uvijek mi otme najkul momente.
Naša ekipa je šarolika: od prepravljenog vatrogasnog vozila koje po kamenoj pustinji leti 60 km/h dok mi jedva držimo 25, preko unimoga koji se penje kao koza na svaku čuku, do najhrabrije ekipe u Mercedesu iz 80-ih. Njih prepoznaješ izdaleka: po dimu i gepeku natovarenom preko metra visine. Četiri čovjeka unutra, sve ostalo gore.

Kod El Ouatije, pored krda deva iz Sahare, dolazimo do Atlantskog oceana. Veliki valovi udaraju ravno u pustoš pustinje, bez ikakvog prijelaza. Karta kaže da su negdje tamo Tenerife i Madeira, ali moje oči s astigmatizmom to zasad ne potvrđuju.
Na autocesti prolazimo kroz roj ogromnih letećih skakavaca, prizor koji još nisam doživio. Pogledali smo se i zapitali što to znači. Skakavci se zabijaju u hladnjake pa je jedan suputnik morao stati kod mehaničara na hitno čišćenje. Do Nouakchotta, jedne od sljedećih destinacija, tabla pokazuje 1500 kilometara. Preko WhatsApp grupe saznajemo da je slovenska ekipa jučer imala prometnu, bez ozlijeđenih, ali prekidaju avanturu. Mi nastavljamo dalje, polako i sigurno. Trideset stupnjeva, dezić drži drugi dan. Reklama nije lagala.
Uz obalu se stotinama kilometara nižu tipske stražarske kuće u kojima su žandari i vojska: kontrola krijumčarenja i ribarenja. Maroko ozbiljno čuva svoj riblji fond.
Planirali smo posjetiti olupinu broda, jednu od atrakcija na ruti, ali je s ceste nismo uspjeli pronaći – klisure čuvaju pogled na obalu.
Srećom, Din je složio 150 sati playliste pa imamo izbor. “Take My Breath Away”, ili kako je mi zovemo “Dahiraj me”, ozbiljno konkurira za himnu ove avanture. Slušamo i lokalnu glazbu: Cheb Khaled, Cheb Mami i “Desert Rose” sa Stingom. Ta pjesma legne na ovaj pejzaž zapadne atlantske obale kao budali šamar. Jedina razlika između mene i Stinga je u prijevozu, njega je vozila fatalna žena u čistom Jaguaru, mene Din u prašnjavoj Daciji.

Gladni ulazimo u El Marsu tražeći riblji restoran s Mapsa. Brzi pogled i zaključak… moja buregdžinica na okretištu u Dubravi izgleda kao Zinfandel u Esplanadi u usporedbi s ovim. Idemo dalje. Preporuka organizatora glasi: “Ako se dimi iz restorana, trebalo bi biti svježe.” Večera ipak završava kao hladni goveđi gulaš i tortilja uz rub ceste.
U Boujdour ulazimo predvečer. Na ulazu nas legitimiraju policajci, kamp je blizu i konačno idemo odmoriti.
Sutra – hrabro još južnije.



