Budapest–Bamako Rally – drugi dan

Lijepo, sunčano jutro u Sanremu. U duhu Alana Forda i epizode „Godišnji odmor“ – to smo, doduše, saznali tek kad smo izašli iz hotela, jer naša soba nije imala prozore. Sanremo nalikuje Opatiji i nosi reputaciju aristokratskog ljetovališta koje su u 19. stoljeću otkrili britanska i ruska aristokracija. Grad je pun luksuznih hotela i kockarnica, ali mi smo, isključivo zbog lijepog vremena naravno, odlučili preskočiti i jedno i drugo.
Put nas dalje vodi kroz prekrasan mediteranski pejzaž koji neodoljivo podsjeća na scene iz filma Gladijator – onaj trenutak kada Maximus lagano prelazi rukom preko vrhova pšenice i gleda svoju vilu rustiku u daljini. U toj atmosferi Din preuzima ulogu vrhunskog dendrologa i drži mi kratki tečaj botanike: što je bijeli bor, što tuja, što čempres i koje su posebnosti svakog od tih stabala. Sve pohvale profesorima sa Šumarskog fakulteta, znanje se očito prima. 🙂

Uz glazbenu podlogu Vojka V i Dječaka prolazimo pokraj Nîmesa, grada poznatog po tekstilu (po njemu je i nastao naziv denim odnosno jeans), rimskom amfiteatru i akveduktu. Negdje usput počinjemo se pitati gdje je ostatak ekipe i jesmo li na ovom dijelu rute ostali sami.
Naše jadanje, kao i obično, prizvalo je društvo. Na benzinskoj postaji tik pred španjolsku granicu susrećemo ekipu iz Mađarske. Odmah su nas osvojili odgovorom na pitanje imaju li iskustva s terenskom vožnjom: samouvjereno i bez trunke srama – “Of course not.” Pa zar stvarno srodna duša mora biti muška?
Kako vozimo obljepljeni naljepnicama poput pravih „vašar-kola“, djeca i srednjovječne dame mašu nam iz automobila koji nas prestižu… Moral momentalno skače, a avantura dobiva dodatni smisao.
Večeras spavamo pedesetak kilometara od Barcelone. Ali o tome – više sutra.





